Nema toga ko bi se živ spasio i izašao "neoštećen"

Znaš onaj osjećaj tuge kad prekineš neki odnos i kad te osobe više nema u tvom životu?

Tad ćeš da pomisliš da si tužna zbog te osobe... i jesi.

Tužna si zbog nje 27%.

Ostalih 73% tuge pripada tvom kočenju same sebe da ne kreneš prema svom rastu i ekspanziji.

Gledanje unazad za tom osobom, umjesto unaprijed za novom tobom, stvara u tebi otpor i udaljava te od tvog unutrašnjeg bića.

A gdje je tvoje unutrašnje biće kad si ti tužna?

Ono je već krenulo za tvojim rastom, a ti još čekaš i gledaš u svoje juče, umjesto da stvaraš svoje sjutra.

Tuga je emocija koja ti poručuje da si u zaostatku za svojim unutrašnjim bićem, da ga ne pratiš, ne ideš u korak sa njim, posustaješ i posrćeš jer se previše unazad okrećeš.

Da ideš u korak sa njim, ne bi osjećala tugu, već radost, ushićenje i polet.

To je tvoje prirodno stanje.

Tuga nije tvoje prirodno stanje, ali jeste dobar pokazatelj toga gdje se nalaziš u odnosu na tvoje unutrašnje biće.

Jesi li okrenuta u pravom smjeru i ideš za njim ili se vučeš, padaš i zapinješ pod teretom prošlosti koji nikako ne želiš da pustiš.

Zato je tuga dobra stvar i nikako ne treba da je poričeš, ignorišeš ili izbjegavaš.

Nije realno da si happy and shiny 24/7, ali nije ni okej da ostaješ zaglavljena u emociji tuge predugo jer ćeš tako samo upasti u žrtveno kolo samosažaljevanja iz koga je jako teško izaći.

I još kad se uhvatiš u žrtveno kolo sa svim žrtvenim jagnjadima iz svog okruženja pa kad opletete sa žalopojkama i kukanjem, nema toga ko bi se živ spasio i izašao "neoštećen" iz zahuktanog kola.

Kad si žrtva, nemaš moć.

Kad odlučiš da izabereš sebe žrtvu, umjesto sebe hrabru, sama sebi oduzimaš tu moć.

Tad sklapaš prećutni ugovor sa sobom na život koji mrziš i na verziju tebe koja ti se gadi, umjesto na onu koja se svojim životom sladi.

Zato ne budi žrtva svoje tuge, nego je osvijesti, prihvati, ostani malo sa njom, a onda, sa sjenki iz prošlosti, vrati svoj fokus na obojeno sada.

Bojaj svaki trenutak u svom danu malim stvarima koje te ispunjavaju.

Prati svoje ideje i inspiraciju jer će te ona uvijek nepogrešivo voditi u smjeru tvoje ekspanzije i rasta.

A kad putuješ u smjeru svoje ekspanzije, osiguravaš sebi konstantan izvor koji te napaja radošću i životnom energijom jer je to Svemirov način da nam poruči da smo na pravom putu.

U Svemiru je sve prosto k'o pasulj, nego mi pravimo pečenu patku s kikirikijem, u sosu od ananasa od toga.

Koje prosto pravilo važi u Svemiru?

Zalutaš i skreneš sa svog puta - šaljem ti teške osjećaje, gorčinu i nemir.
Ideš svojim putem - šaljem ti radost, ispunjenost, mir i obilje životne energije.

Vrlo je lako i prosto.

Pratiš ono što ti izaziva radost, mir i ispunjenost da ne bi zalutala.

U glavi i u životu.

Kad živiš na taj način, nemaš vremena da se vraćaš na situacije i ljude u kojima si ranije pronalazila razloge za svoju tugu.

Tuga je kao crveno na semaforu.

Kad dođe, staneš, sačekaš, razmisliš, obradiš, osjetiš, proživiš, a zatim NASTAVIŠ.

I crveno na semaforu, a i tuga, opet će doći.

I ti ćeš opet sačekati pa nastaviti.

Sve ok.

Putuješ dalje.

Nijedan put nije bez semafora, pa ni ovaj životni.

Prosto k'o pasulj.